www.miljevcimojidragi.de

  • Dobro došli!



    Mirko Malenica Mirče




    Milan Malenica


    Mom unuku Milanu

    Radujem se
    naš dragi Milane
    sve mi lipo
    o tebi divane.

    Da si šesan
    a takav i jesi
    lipi osmijeh
    u svemu te resi.

    Sladak jesi
    i sladak ćeš biti
    nek šeširić
    od sunca te štiti.

  • Kategorije

02/24/2011 (Blog)

POKOLJ CIVILA U DRINOVCIMA Svjedokinja: ‘Nemoj, Bobane,

dosta je više!’

Zašto hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo ratni zločin koji se 1992. godine dogodio na Miljevcima, u selu Drinovci, kada je mučki ubijen stariji bračni par u svojoj kući, Mate (Maćo) i Marija Bačić? Zašto nisu sankcionirani počinitelji, čak ni “u odsutnosti”, što se devedesetih radilo kao na tekućoj traci? Zar nije bilo dokaza, svjedoka?

Ovih dana javnost je suočena s pisanim dokazima, i to ni manje ni više nego onima što su ih za sobom ostavile obavještajne službe i milicija, vojna i civilna, “krajine”. U kriminalističko-tehničkoj dokumentaciji VP RSK detaljan zapisnik s uviđaja, fotoelaborat s mjesta zločina, navedeni počinitelji… A još su živi i svjedoci.

Milka Bačić ispred kuće ubijenih Marije i Mate Bačića

Svi su bili pijani

Milka Bačić, sitna, plaha starica, poput srpa savijena od osteoporoze, sjeća se i danas, 18 godina poslije, stravičnog zločina koji se dogodio 12. siječnja 1992. u miljevačkom selu Drinovci, zaselak Bačići. Jedina je živa svjedokinja ratnog zločina nad civilima hrvatske nacionalnosti, njezinim prvim susjedima Matom i Marijom Bačić. Policija i istražni sudac saslušali su je prvi put 2004. g.

A pamti Milka svaki detalj, svaki krik ubijenih, svaku riječ krvnika, oštre pucnje i razorni prasak bombi. A onda strašan muk… – Došli odma ujtra, oko 7-8 sati, i stali najprija u mene razbijati. Svi se čudili kako san živa ostala, pitaj Gospe drage. Kažu ljudi, nije mi bilo suđeno od njiove ruke poginit – govori potiho Milka u svom domu, jedinom, kaže, na Miljevcima zapaljenom i neobnovljenom.

Kad je u rujnu 1991. napadnut Drniš, četnici su, kazuje starica, dolazili na Miljevce i svako malo patrolirali selima, ali su se tamo stacionirali tek pred Božić, i baš u Drinovcima komandu imali. Kad su to jutro došli prid kuću, stali vikati, sovati mi ustašku majku, pucali mi oko glave, skakali i kričali ko bisni pasi. Pijano je to bilo, ćerce, nisu se triznili cilu noć.

Kako su pucali oko mene, sva san se bilila od klačarde, mislila san, gotovo je. Veli mi jedan: ‘Neće ti ništa bit dok ti ne damo metak u čelo.’ Sve šta su našli u mojoj konobi, satrali su u papar. Bila su četvorica. S njima i Boban. Znali smo ga u selu jer je skoro svaki dan dolazija. Nije taki bija prije. Jednon mi pokojna Marija rekla: ‘A Milka moja, dobar li je ovi Boban.’ Kad, aj ća, dva-tri dana posli on ih ubije.

Mlad čovik, visok, tanak, više plav, sićan ga se, di neću, ko to može zaboravit – govori i danas potresena Milka, sjećajući se Bobana Arsića, kojega se i u krim-dokumentaciji srpske vojske navodi kao počinitelja ovog ubojstva. Imao je tada 40-ak godina, iz Zaječara se kao dobrovoljac priključio u srpsku gardu pri JNA. Navodno i danas slobodno živi u Zaječaru. – ‘Ajde, baba, leć’ – govore mi. A di ću leći, majko mila. Oden u garažu i sidnen, oni otiđu.

Čujen kako u susida ruše, razbijaju, viču. I odu dalje. Doli, niže u selu, četri žene postrojili uza zid i stali pucati iznad njiovi glava. A kako su jadne priživile, ne znaju ni one. Nakon nekog vrimena čujen ih opet, došli u Mate, Maćo smo ga zvali. Odma u dvorištu stali in vikati: ‘Di se skrivate, majku van ustašku?!’ Nešto su bacili, puče jako, njizi dvoje se raskrivilo.

‘Bobane, nemoj, nemamo ništa’, govori nesritni Mate. ‘Nemoj, Bobane, brate mili’, kriči Marija. Svu su in robu iz ormara izbacili na dvorište. Nije prošlo 10-15 minuta kad puče jedanput, puče drugi put, i nema više Maće. Krivi se Marija u kužini, Maćo više ne pušta glasa. Vanka čujen kako jedni viču: ‘Nemoj, Bobane, dosta je više!’

Ne znan ko mi je da snage, ali uto izađen iz garaže i kraj vrtla, ispod zida, izađen na ulicu. Vidu oni mene, ali niko mi ne govori ništa. Oden u svinjac i čujen i tamo Mariju kako zapomaže. Kad, opet puče, i ne čuje se više ni Marija. Banda ode niz put. Brže otrčin do susida Mate, a on mi veli: ‘Milice, tako ti boga, di si, mislija san da su te ubili. Idemo skupa vidit šta se dogodilo.’

Dočin je izaša, jauče: ‘Ajme, Maćo ubijen.’ Vidin, leži na dvorištu u krvi. Iden za Maton u kuću, kad u kužini, ajme, majko, Marija leži na podu, rasute glave. Gospe moja, gospe moja, onoga straja šta san ga pritrpila. Nisan znala kako se zoven, noge me nisu slušale. Fratar je triput dolazija i ispitiva me, dušu mi olakša, sve zapisiva – kao da je jučer proživjela užas, vrti sliku po sliku starica. Sutradan je otišla sestri u Kulušiće. Dođe tamo, kad nikoga u kući.
Ubili su mi slipog brata

– Kud ću sad, majko moja?! Čujen pasa, laje negdi daleko u Širitovcima. Moran dalje, najbolje bratu Milanu u Širitovce. Cilu noć san išla priko ograda i njiva, bosa, skoro gola, i kad dođen tamo, nigdi svitla, ni mačka se ne čuje. Zoven na vrata: ‘Nevista, otvori, ja san, Milka.’

Otvore se vrata, uđen, oni se čude kako san došla, pitaju šta se dogodilo. Ostala san kod njih do 2. veljače, a onda otišla u Šibenik. Moga slipog brata Milana četnici su posli ubili na postelji, ženu mu ostavili živu, ali nije bila pri sebi jedno vrime od straja i šoka.

A kad su u lito Miljevci oslobođeni, vratila san se kući – ispriča nam Milka svoju ratnu dramu, na koju je i sad svakodnevno podsjeća tromblonskim minama pogođena, a onda i zapaljena kuća koja, eto, ni tolike godine poslije nije obnovljena.

Informacija za čitatelje

Ovaj tekst je prenšen iz lista Slobodna Dalmacija i radi toga se autoru ovog teksta ispričavam i nadam se da neće imati ništa protiv zbog unošenja teksta na moj blog!Obzirom na to da i sam dolazim iz Miljevaca,nisam mogao da ovaj tekst ne unesem na svoj blog i čitateljima time skrenem pozornost na četničke zločine u mom rodnom mistu i za vrime Domovinskog rata.

Srdačno vas pozdravljam!

 
© 2013 Mirko Malenica
Sva prava pridržana.