Spomenik bleiburškim žrtvama
Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga. Sam pokolj započeo je 17. svibnja, a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945.Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci. To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put (ponekad u množini, Križni putevi),
Bleiburg i pjesme tužne
Morat ćemo Sloveniju gazit, naše braće grobove oblazit
Široko Bleiburško polje, opkoljeno visokim planinskim snježnim vrhovima. Sredina petoga mjeseca. Silno hrvatsko mnoštvo. Opkoljeni, zarobljeni i ostavljeni na milost i nemilost. Prva postaja križnog puta i početak najveće tragedije u povijesti. Vadite mi ovaj trn, zbog njega mi život crn. Tako, liječnicima okulistima govore oni kojima je Bleiburg trn u oku, i koji ga ne mogu negirati ali ga žele po svaku cijenu minorizirati. Pokušavalo se to ostvariti.
No, taj trn je veliki balvan, velika zakotrljana grudva snijega, koja će svoj vrhunac dostići otvaranjem silnih masovnih grobnica i tajnih britanskih arhiva. Od istine se ne može pobjeći. Ona oslobađa pa je zato i potrebna. Istina, kajanje, pokora, oprost i nastavak života.
Istina su i tužne pjesme koje su neposredno poslije tragedije, izlazile iz srca njihovih bližnjih.
– Maribore i tvoji borići, kažite nam gdje su nam mladići.
– Kažite nam brda Maribora, gdje su naša braća iz logora.
– Slovenijo, groblje si Hrvata, tu izgubih i oca i brata.
– Slovenijo, puna si bregova, od kostiju hrvatskih sinova.
– Oj slovenske livade zelene, hrvatskom ste krvlju natopljene.
– Slovenijo, jezerom se zvala, ti si našu mladost pozobala.
– Slovenijo, ne znalo se za te, dotle sam te dopratila brate.
– Slovenijo da si malo bliže, ja bi braći okitila križe.
– Slovenijo, cure će te kleti, momci ginu ‘ko će ih uzeti.
– Slovenijo ne treba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.
– Morat ćemo Sloveniju gazit, naše braće grobove oblazit.
– Maribore, prokleto ti ime, nema dragog sve mi nesta s njime.
– Maribore do Zidanog mosta, na tisuću samo jedan osta.
– Maribore, sve do Crkve Bile, tu izgubih i drage i mile.
– Drava voda, ona se ne pije, to je krvca naše mlađarije.
– Dravo vodo, utišaj valove, da pokupim kosti draganove.
– Pjevala bih kolik cure dvije, da mi dragi poginuo nije.
– Je li kome teško kao meni, na mom dragom trava se zeleni.
– Moj dragane, tko mi te sahrani, crni orli i crni gavrani.
– Izniknula trava koviljana, iz kostiju mojega dragana.
– Moj dragane počivaj u grobu, a ja drugog voljeti ne mogu.
– Kažu, Tito ne bije Hrvate, a di su nam što nam se ne vrate.
August Harambašić
